четвртак, 19. април 2018.

VILE,ALE,VEŠTICE,VAMPIRI,BABAROGE....



Verujem da se i vi sećate naših bajki u kojima su živele vile,veštice,vampiri,zmajevi..

Ja sam kao dete uživala u ovim bajkama i nikada se nisam plašila ni Babaroge ni ostalih čudnih likova iz ovih bajki već sam želela da saznam nešto više o njima.

Ono što sam saznala ispričaću ovde i vama.


                                                VAMPIR






je mitološko biće koje su iz slovenske mitologije preuzeli skoro svi narodi.  

Sloveni su verovali da čovek dok je živ ima dušu i telo koji su nerazdvojni, a da se nakon smrti duša odvaja od tela i odlazi u svet mrtvih.

Kod vampira se to nije dešavalo, a vampir je mogao da postane svaki čovek pod odredjenim okolnostima.

Vampir je mogao da postane čovek koji je umro nasilnom smrću ili ako bi pokojnika preskočila neka životinja(najčeše mačka)pre nego što bi telo pokojnika bilo sahranjeno.

Verovalo se takodje da se povampiruju loši ljudi koji su krali,ubijali ili nisu poštovali religijske propise jer njihova duša nije mogla da ode u svet mrtvih već se vraća u telo umrlog  i to telo ostaje živo i aktivno.

Ako je pokojnik umro nasilnom smrću ,mogao je da se povampiri tako što je u njegovo telo ulazio djavo i to tako što bi u telo umrlog udahnuo život.

Tako je vampir bio mrtvac koji povremeno ustaje iz groba i vraća se medju žive.

Danju je mirovao u grobu,a noću je izlazio iz njega i lutao do zore kada se vraćao u grob.

 Vampiri su naješće posećivali svoje kuće i kuće svojih rodjaka a mogli su da se sretnu u gluvo doba noći na groblju,raskrsnicama ili u vodenici i izazivali su strah i kod ljudi i kod životinja.Taj strah nije bio bezrazložan jer su po verovanju koje vladalo u mnogim krajevima,ubijali ljude i stoku,davili ih i pili im krv.

Da bi se odbranili od vampira,ljudi su se trudili da spreče povampirenje a to su radili tako što su umrlom za koga se pretpostavljalo da može da se povampiri,u pupak zabadali iglu ili trn od crnog gloga i zasecali mu žile ispod kolena.

Ako bi se neko ipak povampirio,pribegavalo se njegovom "ubijanju".To "ubijanje"nije bilo jednostavno jer je trebalo najpre da se utvrdi ko se povampirio i gde se nalazi.Kada bi se to utvrdilo,odlazilo se na njegov grob(grupno)sa glogovim kocem kojim su probijali srce vampira,dobro pazeći da ih njegova krv ne poprska jer bi onaj koga je krv poprskala umirao i sam postajao vampir.

Ranije se dešavalo i da su vampira vadili iz groba i spaljivali što su vlasti pokušale da ukinu ali te mere nisu uvek bile delotvorne jer je strah od vampira bio veći.



                                      DREKAVCI ILI NEKRŠTENCI






Drekavac ili nekrštenac je biće iz mitologije Južnih Slovena.Po legendi je to materijalna manifestacija umrlog,nekrštenog čoveka ili detata koje ne može da nadje mir ,pa proganja one koji su  mu se zamerili u životu.

Verovalo se da su oni nevidljivi i da ljudi mogu samo da ih čuju kako pište i vrište.Iako su nevidljivi ljudi su ih različito zamišljali.Često su ih zamišljali kao malo,stvorenje,slično životinji koje stalno urla ili kao ptice,mačke ili miševe.

Sudbina drekavaca je bila teška jer nisu pripadali svetu živih a ni mrtvi ih nisu prihvatali.Oni su bića bez utočišta i njihove duše stalno lutaju.Najčešće se kreću po grobljima i jako se plaše svetlosti.

Pojavljuju se samo noćui to u vreme nekrštenih dana,od Božića do Bogojavljenja,kada su napadali,pre svega,malu decu,a nekada i još nerodjenu decu.

Napadali su i ljude koji se kasno noću nadju u blizini groblja ili šume tako što im skoče na ledja i teraju ih da hodaju celu noć a ukoliko se čovek opire bude izgreban i počupan.

Mnogo su opasniji za decu jer kod njih izazivaju razne bolesti pa čak i smrt.

Kao odbranu protiv njih ljudi su koristili vatru jer bi oni u blizini vatre odmah izgoreli pa je zato u kući u kojoj je bilo novorodjene stalno gorela vatra.



                                                 ČUMA






je danas skoro zaboravljeno mitsko biće jer već dugo nema epidemije kuge .

Čuma je naješe zamišljana kao stara i ružna žene buljavih očiju,tankih nogu i čupave kose,mada su je negde zamišljali i kao mladu devojku obučenu u belo ali su svuda verovali da nju običan svet ne može da je vidi,već samo ljudi koji su rodjeni u subotu.Takodje se verovalo da je nju medju ljude poslao Bog i da su se one uvek pojavljivale u grupi.U kuću su ulazile kroz dimnjak ili preko tavana gde su znale da se nastane.One su nosile zemljanu posudu sa strelama kojima su gadjale i ubijale ljude a posebno su volele da otmu decu pa otuda i narodna izreka"kupi kao čuma decu".

Ljudi su se od čume branili na razne načine a često tako što njeno ime nisu izgovarali.

U želji da je odobrovolje trudili su se da poštuju njenu sklonost prema kupanju i čistoći jer su čume najviše harale tamo gde je prljavo pa su se poistoveivale sa kugom i kolerom.

Za nju se verovalo da je neuništiva i da se jedino plaši crnog psa i vola a ona se mogla pretvoriti u crnu mačku.

Kao zaštita od čume se koristio beli luk i čisoća a često je i oko sela pravila zaštita tako što su dva brata blizanca orala krušnu brazdu oko sela sa dva crna vola koji su takodje bili blizanci.



                               SUDJAJE ILI SUDJENICE


I pored tvrdnji vizantijskog pisca Prokopija da Sloveni "ne znaju za sudbinu",naša narodna verovanja pokazuju suprotno.

Sloveni jesu verovali da se budući dogadjaji mogu menjati ali da se na ljudsku sudbinu ne može bitno uticati jer je ona odredjena neposredno posle rodjenja i ne može se promeniti o čemu svedoči i zapis Vuka Karadžića 

 „Narod naš misli da je svakome čovjeku suđeno šta će mu se u vijeku dogoditi i kakvom će smrti umrijeti, i da se čovjek od suđenja ne može sačuvati.“

Naši preci su verovali u Sudjenice ili Sudjaje koje su slične Mojrama kod starih Grka ili Parkama kod Rimljana.

Postojale su tri Sudjenice i one su uvek dolazile zajedno u kuću u kojoj se rodilo dete.Bile su nevidljive ali su ih zamišljali kao lepe devojke koje su obučene u bele haljine ili u narodnu nošnju i nisu imale imena.

Dolazile su prve tri noći po rodjenju deteta i to u ponoć spuštajući se kroz dimnjak.

Najstarija je želela da se "sudjenje" održi odmah,srednja je odlagala za sledeću noć ali je uvek prihvatano mišljenje najmladje i "sudjenje" se održavalo treće noći kada je i odredjivan životni put novorodjenčeta.

Kada bi one donele presudu,ništa je više ,pa ni Bog,nije moglo promeniti.Upravo zbog toga ljudi su se trudili da umilostive Sudjenice  pa porodilja prva tri dana nije izlazila iz kuće a sve tri noći je ostajala budna.Kuća je bila čista i osvetljena a porodilja i novorodjenče okupani i obučeni u istu i lepu odeću.
Na stolu su se nalazile tri pogae premazane medom,tri čaše vode,tri čaše vina i zlatni novčić.

Treće noći bi pogače pojele žene ako je dete bilo žensko ili tri muškarca ako je bilo muško a pod glavu deteta je stavljan bosiljak i kolačić.




                                                  VILE 







 Vila je mitsko biće koje se najčešće pominje u našim narodnim pesmama.

Vile su opisivane kao mlade i izuzetno lepe devojke duge raspletene kose koja im pada niz ledja.

Bile su vitke i visoke a kosa im je bila ili "rusa" ili "zlatna" i ona nije smela da izgubi ni jednu dlaku jer se verovalo da je njena moć u njenoj kosi.

Imale su i krila koja su napravljena od svetlosti, energije i osećanja ali su imale konjska ili magareća kopita ili kozje papke.

Verovalo se da one ne dolaze na svet kao "božja stvorenja" već se radjaju iz rose,na nekom crvenom cvetu i to kad istovremeno pada kiša i greje sunce.

Vile su uglavnom bile dobre i pomagale su ljudima a uvek su živele u prirodi,daleko od ljudi.Živele su u pećinama i planinama /Avala,Miroč) ili u rekama,jezerima i šumama.

Ali i pored njihove dobrote ljudi su se plašili vila i pazili su da im se ne zamere jer su umele da budu osvetoljubive tako da su ljudi koji bi om se zamerili ostajali nepokretni ili slepi.

Vile su često sa ljudima koji su im pomogli u nekoj sitaciji ostvarivale pobratimski odnos.Poznato je da je Marko Kraljević imao vilu posestrimu koja mu je poklonila i konja Šarca.

Vile su imale svoja mesta na kojima su se okupljale i ta mesta su obično u svom nazivu imala reč"vila"("Vilino kolo","Viline vode").Njihovi obredi su bili tajni i niko nije smeo da ih vidi kako igraju ili se kipaju a postoji verovanje i da su one mogle da se pretvore u neke životinje(labudovi,sokolovi,vukovi,konji).


                                                                  RUSALKE





   

Rusalke su ženski vodeni demoni i zamišljane su slično kao vile ali nisu imale krila i kopita. 

Osim kod Srba,poznate su i kod Rusa i Bugara i verovalo se da Rusalka postaje devojka koja se udavila.


Imale su isključivo ljudski lik i živele su isključivo uz reke,jezera i izvore a svoje carstvo su napuštale samo jednom godišnje za vreme Rusalne nedelje i to u utorak uoči Duhova da bi dale potrebnu vlagu poljima.U vreme Rusalne nedelje ljudi su se pridržavali odredjenih zabrana da ne bi uvredili rusalke.

Bilo je zabranjeno ženama da peru veš i prosipaju vodu jer bi to moglo da uvredi rusalke koje bi onda tu ženu udavile.

U Rusalnoj nedelji se nisu ni šišale ovce jer bi se razbolele i ovce i ljudi a bilo je zabranjeno raditi i u vinogradu ili obavljati bilo kakav posao vezan za zemljoradnju.

Ako bi neko ipak morao da zbog nečega prekrši neku zabranu,kao zaštitu od osvete rusalki koristio je travu pelin jer se rusalke nje boje.
     

Smatralo se takodje da one donose mnoge neizlečive bolesti ali i da biljke mnogo bolje rastu na onim mestima na kojima su igrale rusalke.



                                                 VEŠTICA








Veštice su mogle da budu samo žene i važile su za zla demonska bića.

Postojalo je nekoliko načina na koje su žene mogle da postanu veštice.

Veštica je mogla da se rodi kao veštica,odnosno verovalo se da žensko dete rodjeno u crvenoj košuljici ili začeto uoči velikog praznika,postaje veštica ali tek kada se uda.

Takodje je žena mogla da postane veštica i ukoliko joj je majka veštica ali kad napuni odredjeni broj godina i uda se.

Veštice su bile starije žene jakih obrva,izraženih brkova i dlakavih nogu.Ljudi su izbegavali ove žene pogotovu ako su bile članovi njihove porodice jer se verovalo da one naješće napadaju one koji su im najbliži.

Zato što su ih ljudi izbegavali veštice su bile upućene jedne ne druge.One su održavale(obično u gluvo doba noći)tajne sastanke na nekom mestu gde nema ljudi(raskrsnice,stari orah) a dolazile su jašući na metli.

Na ovim sastancima se vršio i prijem novih veštica.Nova veštoca je morala ,da bi bila prihvaena,da žrtvuje nekog svog bližnjeg i da njegovo srce pokloni ostalim vešticama.

One su,kako se verovalo,birale svoje žrtve i kad bi je izabrale nije postojala prepreka da do nje dodju jer su se provlačile kroz ključaonice ili neku pukotinu.Žrtvi su čarobnim štapićem otvarale grudni koš i vadile im srca koja bi pojele.

Grudi žrtve su se same zatvarale a žrtva je ili odmah umirala ili mnogo kasnije što je zavisilo od volje veštice.

Kao i svi ostali demoni i veštice su se plašile belog luka a nisu trpele ni pelin i smilje.

Aktivne su bile obično subotom uveče mada su napadale i za vreme Božića,Poklada,Uskrsa,Ivanjskih noći i Djurdjevdana.Mislilo se da su mogle da naude samo mladjim ljudima dok onima koji su rodjeni u "muške" dane(ponedeljak,utorak,četvrtak i petak) i starijim ljudima.

Sudbina otkrivenih veštica je bila različita.Neke žene su proterivane,neke ubijane ali su mnoge koje su prtznale svoje grehe,pokajale se i obećale da će prestati da se bave veštičarenjem,bile pomilovane i bilo im je dozvoljeno da se uklope u normalan život i da se bave lečenjem zbog svog poznavanja lekovitog bilja.



                                                      MORA


je po svojim osobinama slična veštici.Ona kao i veštica postaje Mora samim rodjenjem ali za razliku od veštica,more su bile samo devojke.

Postoje verovanja da se devojka-mora posle udaje pretvara u vešticu.

Njena duša izlazi iz tela i pronalazi žrtvu koju pritiska i muči dok ova spava pa odatle valjda i izraz"imao sam noćne more" kad čovek nešto loše sanja.

Smatra se da je Mora uglavnom nevidljiva,a ponekad se javlja u vidu životinja(mačka,leptir).



                                                ZMAJ







U slovenskoj mitologiji zmaj je predstavljen kao veliko i moćno biće koje bljuje plamen i dali su mu mnogo više duše nego drugi narodi.

Verovalo se da je on životinjskog porekla i da je plemenito biće.On je štitio ljude i njihovu imovinu od grada i oluje i svako selo je moglo da ima svog zmaja koji je živeo u šumi pored nekog izvora ili reke.On je živeo u šupljini neke bukve i pre početka nevremena je izletao iz šupljine i uletao u oblake da bi se suprotstavio bićima koja su donosila grad i nevreme i naterao ih da skrenu oblake u drugi kraj.

Postoje dve verzije o nastanku zmaja.

Po jednoj verziji,on je nastao od šarana koji kad napuni četrdeset godina,dobija krila izleće iz reke i odlazi u šumu ili planinu.

Po drugoj verziji on postaje od smuka koji je presečen na pola pa se njegov prednji deo zavue u neku rupu.

Za zmaja se verovalo i da je veliki ljubavnik koji je ženama dolazio kroz dimnjak pa se pretvarao u čuveka.

Iz veze zmaja i žene su mogla i da se rode deca i to obično muška deca
koja su nasledjivala snagu i natprirodna svojstva svoga oca pa se tako zmajevo poreklo pripisivalo Marku Kraljeviću,Milošu Obiliću,Strahinjiću Banu...a neki junaci su i dobili nadimak "zmaj"(Zmaj Ognjeni Vuk,Zmaj od Noćaja...)




                                                        ALA








Ala je poznata kao biće koje predvodi gradonosne oblake i uništava letinu.Ona je veoma snažna a njen dolazak je praćen grmljavinom i olujom koja je čupala drveće iz korena.

Seljaci su je smatrali za veoma proždrljivu i zamišljali je kao čudovište sa velikim ustima koje u ruci drži veliku drvenu kašiku kojom zahvata sve što stigne.Otuda i izraz "alav" za čoveka koji mnogo jede.




                                                  BABAROGA









Babaroga je verovatno najpoznatije mitsko biće iz naših bajki.

Bila je to jako ružna krezuba baba sa rogom na glavi koja je plašila malu neposlušnu decu ,krala ih noću i odvodila u svoj brlog.












   




Нема коментара:

Постави коментар